Zivot i psihijatrija
Ja sam samo umorna.. Umorna od svega..Umorna zbog vremena, ljudi, zbog starih rana koje tesko zarastaju. Umorna sam da mi vise sole pamet o tome kako treba ziveti. Onog trenutka kad sam resila da se sklonim sa ulice i bacim senku na takav zivot, svi su potrcali ka meni da mi se nadju u dobrom. Ali dobre namere stvarno znaju biti poplocan put do pakla.Svi me razumeju,pruzaju mi ruke, moji su psihijatri, ali namecu svoje stavove.. Ponekad se osecam kao majmun koji sluzi za eksperimente u laboratoriji. Ja znam da sam veoma zanimljiva sa psiholoske tacke gledista, ali majmun ne uzima bas svaku bananu koja mu se pruza. Jasni su im moji stavovi, karakter, znaju moju licnost, ali smeta im sto ne igram kako se svira. Nisu svesni koliko je tesko napraviti takvu promenu u zivotu.. Zameniti takvu vrstu zivota za nesto sto se cini normalnim- nebo i zemlja! A onda, nekad ima i onih trenutaka kad mi se cini da bi oni sve dali da budu kao ja jaka, psihicki stabilna i cvrsto iza svojih stavova, samo sto im smeta sto to vide kod mene,a ne u sebi. U tim trenucima ispliva sve.. Sva ta psiholoska igra, igra nerava.. Ispliva njihova nesigurnost i onda se lako zamene uloge. Onda ja dodjem kao psihijatar,a oni kao pacijenti kojima je ocajnicki potrebna pomoc u pronalazenju sebe...Al tu im vec ne mogu pomoci, ja sam kroz vecinu stvari isla sama, pa mogu i oni.